nesanica

carpe diem...

26.03.2009.

Život je bijeg od straha

"Oni koji žude za bogastvom traže ga samo da bi iz svojih duša odagnali strah od siromaštva; drugi tragaju za slavom kako bi se oslobodili od straha da će biti prezreni; poneki tragaju za čulnim zadovoljstvima kako bi umakli bolu zbog neispunjenosti; neki tragaju za znanjem kako bi raspršili neizvjesnost neznanja; drugi uživaju da slušaju novosti i razgovaraju ne bi li tako odagnali patnje samoće i usamljenosti. Ukratko, čovjek jede, pije, vjenčava se, gleda, igra se, živi pod krovom, jaše, hoda ili se miće samo sa jednim ciljem, da nadomjesti ono čega je lišen i, uopšteno, odagna sve druge bojazni "

Odlomak iz "Knjige o Saladinu"   

Od čega vi bježite?           

19.03.2009.

Ššš...

Znaš ono kad ti se poslije beskrajnog dana privučem pod rame i kad me zagrliš bez riječi? Tad me u tišini miluješ po kosi, a ja te nježno poljubim i kažem „Meni se danas tako šuti.“ Ti ne kažeš ni riječ, samo me i dalje čuvaš.

 

Da me neko pita zašto te volim, ne bih znala decidno reći, ali ovo je jedan od razloga.

04.03.2009.

Crni sjaj

Vidjet ćeš

vrhove i doline,

da crni sjaj

u oku ne mine!

13.02.2009.

Šapćem ti

Znaš, koju god sam ti želju rekla, ti si se potrudio da je ispuniš.

I kad sam ti ono rekla da mi je super voditi ljubav dok Bolero svira, nisi se ništa protivio, čak si stavio na repeat, nikad se ne zna.

I znam da mi je to ponekad smetalo, to što mi sve želje ispunjavaš, mada mi ni sad nije jasno zašto.

I  htjela sam ti reći da sam se trudila, silno se trudila da to bude to, ali valjda se u takvim stvarima ne treba truditi previše.

I htjela sam ti svašta reći o stvarima koje su se ticale nas, ali eto nisam, mada sam se često znala uhvatiti kako polušapatom to sve biflam sebi u bradu.

I iako ti i sad kažem poneku želju i ti mi je brzinom munje ispuniš, ja ti opet ne mogu reći sve ono što se tiće nas, ali se trudim, znaš.

06.02.2009.

No rose

Ne volim kad mi poklone ružu, pogotovo ne samo jednu crvenu. Iako to rade obično na početku veze iz nekih romantičnih razloga, valjda smatrajući da to tako treba i da to sve žene jedva išćekuju, ja je primim uljudno se zahvalivši blagim smiješkom. Kad stignem kući potkratim joj dršku, stavim malo šečera u vazu, nadajući se da će biti živa barem dva – tri dana, ali je ne unosim u svoju sobu. Ne želim da je gledam kako vene, bez da se i rascvjetala.

 

Ne volim kad mi poklone ružu, a ja je sebi nikad ne bih kupila.

 

Kad se spomene ruža svi se obično raznježe. Generalno je mišljenje da je to najljepši od svih cvjetova, a ja je ne vidim takvu. Izgleda mi kao lijepa, ali usamljena žena kojoj i prije nego se latice skroz rašire svježina nestane i ona se pogrbi i uvene.

 

Ne volim kad mi poklone ružu, čak ni onu koja raste uz zid kuće gdje sam tako rado voljela da odem i sjedim na ručno napravljenoj klupi, pušim cigaru dok si se ti ljuljao u ležajci i dozivao me da ti se pridružim. Pred sumrak bi krenuo da mi ubereš cvijeće, ali to nikad nije bila ruža, već narcisi ili karanfilćići i zahvalna u sebi što nju ne biraš, poklanjala sam ti najljepši osmijeh.

 

Ne volim kad mi poklone ružu. Tad se osjećam tako sama.

09.11.2008.

Izgubljeni

Kao izgubljen hodaš. Zaboravljaš stvari, pa se vraćaš po par puta. Zamišljen, odsutan. Oni koji te znaju rekli bi da si tužan. Ali takvih nema puno. Šutiš i onda iznenada samo je spomeneš. I onda opet dugo šutiš.

Ona hoda kao robot. Radi sve. Ide na posao, druži se sa ljudima, putuje. Izgleda kao da vodi uobičajen život. Kad je pitaju za tebe kaže ne znam ili odšuti. Ponekad te spomene u razgovoru, ali uvijek kao usput. Često šuti pogleda uprtog u prazno.

Ti je zoveš danima. Nema odgovora.Frustriran i ljut ne želiš pričati o tome.

Telefon zvoni. Ona ne diže slušalicu. Zna da ćeš se postaviti kao da ste se juće čuli i kao da je sve u redu. A oboje znate da nije. Ljuti je to.

 

Vrijeme im prolazi. Žive svoje živote i često misle jedno na drugo. Nema kontakta.Nema ni boli za tuđe oči. Samo ponekad u tišini zvjezdanog neba duboko uzdahnu oboje. Svatko na svojoj strani polutke.

01.10.2008.

Banja Luka

Banja Luka. Rano jutro. Hladno. Kiša. Poligon u krugu kasarne. Nigdje ništa. Livada i na njoj kontejner, ko fol kafić. Par hangara i opet ništa. Auto trka zbog vremena otkazana za pola 12. Pogledah oko sebe i skontah, nema mi druge već sjest u kontejner sa ostalim, piti kafu i šupljirat.

 

Poslije druge – treće kafe i kiša prestade. Vrijeme se ko malo smiri i postade za zerdu toplije. Autima su već podigli haube. Sve nešto gledaju, čačkaju, podmazuju. Stalno ih nešto turiraju. To mi nije jasno, ali mi i ne smeta, pa šutim. Smiješno mi je jer vozači samo gledaju u nebo i kontaju dal da stave slik gume ili da ne stave. Taman se odluče a ono padne par kapi kiše, pa se predomisle i tako stalno. A meni smiješno.

 

Skupila se raja iz oba entiteta i iz Crne Gore. Trkaju se crnogorci za svoje prvenstvo a onda će se svi pomiješati u divizijama. Jugo je crnogorcima super auto. Pići jugo, baš ga ono napucaju. On samo karoserijom liči na to auto, a sve unutra ni nalik. Pa sve one silne naljepnice kojim ga ukrase... Elem, pežo 106 se meni dopao. Lijepo leži na krivini i ide, ima snage, posebno hibridni. Ove druge, jače nisam posebno ni gledala. Zvijer na asfaltu, ništa drugo. Šta očekivati od auta koje košta pola miliona maraka nego da pojede i za sobom ostavi sve ostale? To mi nije zanimljivo. Ali oni jugići, pežoi, gdje ih stalno nešto šteluju, a ne znaju ni hoće li trku završiti, pa kad se na okuci naguraju, kuckaju, pretiču... E to je već nešto drugo.

 

A ona zvijer ko zvijer, usamljena jezdi i opet na kraju sama u svoj svojoj ljepoti stoji i ljudi je gledaju sa odstojanja, a svu pažnju, ovacije i aplauze pokupi sića.

25.09.2008.

Izlazak u kino? A-ha

Ja zaista nemam sreće sa kinima u Sarajevu. Počne se prikazivati ljetos neki film i ja onako bezveze popodne nazovem Obalu da kao rezervišem karte, kaže teta „Žao mi je, rasprodato“. Hajd dobro. Poslije 2-3 sedmice napokon se uganjam sa svim silnim ženama sa posla da idemo u kino i taman mi dođemo pred Obalu, kad onaj momak u kućici kaže „Žao mi je, sinoć je bila posljednja projekcija“. Šta ćemo drugo, već produžismo u grad na višesatnu kafu.

 

Sad se opet počeo prikazivati neki film. Ja iskreno, baš poželila otići u kino, ono nisam dugo. I raspitam se kod raje kakav je. Kažu ljudi da je dobra komedija, ali nije baš za gledati u muškom društvu jer se stalno pušta ABBA, pa eto... (ovo se ne treba posebno pojašnjati) Hajd dobro, dogovorim se sa prijateljicom. Napokon uskladimo obaveze posao, kuća, djeca, kuhanje... i odlučimo večeras u kino. I opet ja da zvrcnem, za svaki slučaj jel, i teta mi kaže „Od večeras je novi film na repertoaru“.

NARAVNO!

23.09.2008.

Utorak

Volim utorak.

Utorkom mogu biti šta god želim.

Mogu biti klaun ili ako mi je sve mrsko, mogu se vuči ko klošar.

Mogu se našminkati i obući ko dama.

Utorkom se uvijek smijem, bez obzira na trenutne životne prilike.

Utorkom sam uvijek svoja.

Niko mi ne postavlja pitanja na koje ne želim odgovoriti.

Sve mi je potaman.

Mogu šutiti cijelu noć, a da mi opet bude dobro.

Volim utorak...

18.09.2008.

I tako...

Nakupila sam se zime u kostima zadnjih dana i sinoć odlučih da spavam u svojoj zimskoj vreči, da se malo ugrijem. Ležim ja mirna jedno dvije minute kad mi odjednom vruće. Kontam, tek je počelo, proći će. Ali meni vruće, pa vruće. Skinem ja gornji dio pidžame. Ostanem golih ruku izbačenih iz vreče. Opet vruće. Raskopčam vreču, raširim je ko jorgan, izbacim stopala van. A-a, opet vruće. Ustanem bacim vreču sa kreveta, uzmem dekicu kojom sam se i noć prije pokrila, legnem i utunem u san. U roku minute.

 

Zaključak: vreća mi je prejaka za ove zime :)


Noviji postovi | Stariji postovi

nesanica
<< 07/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Djelići koji mi se sviđaju...
...Sretni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesretne. Svi primete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. I iskusni...

...tvoja je sreća samo tvoja stvar...al zato tvoja tuga... to je već priča druga... to na moj račun ide...

...brinuću već ja... nemoj ti brinuti... ma, da sam hteo već sam stoput mogo ginuti...

...jer ja sam onaj koji gubi prije nego išta ima...

...štogod ih manje zavoleš, manje ti njih nedostaje...

Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i sve njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!

Cijelog života je gladovao za ljubavlju. Priroda mu je žudila za ljubavlju. Ona je bila organska potreba njegovog bića. Ali je bio bez nje, pa je otvrdnuo.

Svijet pripada jakima.

Mir za one koji ne znaju šta u stvari najviše traže i šta bi htjeli da znaju!

...svako kad ode ostavi trag i dio života odnese...

...sreća je lijepa samo dok se čeka...

Nema vječnosti, postoje samo lijepi trenutci.

Ljubav je igra, u kojoj najvise gube oni koji u njoj ne ucestvuju.

Sreću ne treba izazivati, već joj se treba prepustiti.

Laž uzrokuje rak ljubavi.

Jedna od radosti prijateljstva je da znaš sa kime možeš da podijeliš tajnu.

The highest courage is to dare to appear to be what one is.

Mentalitet žrtve je stvar izbora i ako odabereš da glumiš žrtvu, ne očekuj moje suosjećanje












Pisi, pisi mi...

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
104655

Powered by Blogger.ba